preskoči na sadržaj

XII. gimnazija Zagreb

DVANAESTERAC - novine XII. gimnazije

KRITIKA Još jedan posjet kazalištu EXIT

PREDSTAVA O ONOME ŠTO ŽIVIMO SVAKI DAN

 

Sredinom kišnog svibnja pogledali smo u Exitu kazališnu predstavu "Disco svinje" prema istoimenoj drami irskog dramatičara Endea Walsha, u režiji Matka Raguža, koja govori o dvoje mladih. Oni imaju jedno drugo i dijele prijateljsku ljubav koja se pretvara u nešto više.

Svijet mašte kao izlaz
Radnja se odvija u Šporkogradu kojem glavni likovi daju ime zbog njegove monotonije. Glavni likovi Svinja i Praščica, pravim imenom Darko i Saša, rođeni su istoga dana iste godine na istom mjestu te ih baš ta povezanost od početka spaja. Skupa stvaraju svoj svijet mašte kako bi zaboravili na svoje obitelji koje se bore s alkoholizmom i nezaposlenošću, dok zapravo sami stvaraju isti put zbog avantura koje zajedno prolaze. Problemi nastaju kada se njihovi interesi mijenjaju te se tako i njihovi putevi razilaze.


Tema i radnja prilagođeni su našoj generaciji jer likovi imaju sedamnaest godina. Kao gledatelji, opak nismo bili u potpunosti zadovoljni. Nešto stariji dio publike zadovoljan je predstavom jer se njihova mladost razlikovala od naše pa im je predstava djelovala hiperbolizirano i zabavno, dok smo mi imali osjećaj da smo ušli u disco i gledali svakidašnju situaciju. Naše razočarenje nastalo je jer svaki dan gledamo takve situacije i to nam ne predstavlja ništa novo. Vidjeli smo mi i zanimljivije situacije koje su realne, dok je ova izmišljena.

Previše psovki ne oduševljava

Također, velika količina psovki djelovala je odbojno jer je prešla granicu do koje nam je smiješno. Nakon pet minuta predstave znali smo da će biti puno psovanja te nam više nije bilo zanimljivo jer nažalost čak i sve te psovke čujemo svaki dan.
Predstava nije loša, ali bilo bi puno zabavnije da su imali bar neki rekvizit kojim mogu pokazati što zapravo rade. Cijelu predstavu temeljili su na nekoj vrsti pantomime, uz razgovor. Sve što su radili pokazivali su rukama,pokretima i zvukovima koje su proizvodili.
Dobra strana predstave su odlični glumci koji su se u potpunosti prilagodili svojoj ulozi i odradili je savršeno. Iako su stariji od nas, kroz cijelu predstavu smo imali osjećaj  da su naše godište.
Mišljenja su o ovoj predstavi u konačnici podijeljena, ali uglavnom nam se sviđalo jer nismo morali gledati nešto što nas ne zanima. Gledali smo našu svakodnevicu koja nas nasmijava, ali i rastužuje.

Ana Perko-Bistrović, 2.a

_______________________________________

IZLET: Dan škole drugaši su proveli u prirodi

NAJBOLJE JE BILO – U AUTOBUSU!

U utorak 17. svibnja, povodom obilježavanja Dana škole, učenici drugih razreda naše škole posjetili su Požegu i PP Papuk. Već sama odluka da drugi razredi na izlet idu na tako „nepopularnu“ destinaciju umjesto predloženog Milana, među mladima je probudila brojna nezadovoljstva i predrasude. Iako nezadovoljni destinacijom, većina nas učenika na izlet je išla da se zabavi i sklopi neka nova prijateljstva.

Nepotrebna Požega

Već pri samom dolasku u Požegu, slavonski grad kojeg karakteriziraju brežuljci i planine više nego ravnica, čule su se brojne ovacije učenika. Gradom smo šetali od autobusnog kolodvora do glavnog trga na kojemu smo dobili slobodno vrijeme od 45 minuta. Brojni učenici otišli su na kavu, dok je manjina razgledavala grad. Sam grad nije ništa posebno i slažem se s većinom učenika koji smatraju da posjet Požegi i nije bio potreban. Preostala nam je nada da će na Papuku biti bolje, a znate kako se kaže: nada umire posljednja.

Slapovi koji popravljaju raspoloženje

Puni nezadovoljstva i razočarenja u posjetu Požegi stigli smo u park prirode Papuk. S jedne strane neraspoloženi učenici, a s druge raspoloženi profesori. Moram priznati, to je bilo veliko natjecanje u povlačenju užeta. Iščekivala sam samo da vidim koja će ekipa na kraju pobijediti. Dolaskom u Papuk, odmah smo krenuli u obilazak parka prirode. Tu se već raspoloženje podizalo. Uz poneki pad onih nespretnijih i gromoglasan smijeh nakon tog istog pada, sve je bilo lakše. „Ovi slapovi su baš predivni!“ ili „Daj idemo jedan selfie kod ovih slapova!“ čulo se iz usta učenika kad su ugledali slapove. Da, izgledali smo i zvučali smo kao mala djeca, ali slapovi su nas stvarno sve ugodno iznenadili i popravili nam raspoloženje.

Nakon obilaska parka slijedio je kratak film o parku prirode, nakon čega je bio red za ručak. Punih želudaca sjeli smo u autobus, krenuli za Zagreb, i time završili naše kratko, ali ipak slatko putovanje.

Prijevoz pun veselja

Sada, kada su se doživljaji malo slegli, učenici su se složili da je najbolji dio izleta bio u autobusu. Sa svojim ne toliko preciznim tonovima uveseljavali smo sami sebe. Kartali smo, upoznavali se, sklapali nova prijateljstva i što je najbitnije – zabavili se. Dok hladne glave ovo pišem, shvaćam da sve predrasude oko destinacije našeg izleta nisu trebale biti toliko velike. Kad se sve zbroji i oduzme, i nije nam bilo loše. Teška srca zato priznajem: profesori su bili u pravu.

Magdalena Vrgoč, 2.d

___________________________________________________

KOMENTAR Jesmo li svjesni privida koje stvaramo?

SVE LAŽI DRUŠTVENIH MREŽA

Živimo u vremenu kada mnogi slijede moto "ako nije bilo na društvenim mrežama, nije se ni dogodilo", jer osim što su nam e-stranice za druženje omogućile brži pristup informacijama i povezivanje s novim i starim prijateljima, društvene mreže omogućile su nam ulazak u drugi, naizgled idiličan svijet, daleko od surove stvarnosti.

Sto selfija za jednu fotografiju

Koliko puta ste lajkali nešto iako vam nije drago, komentirali nečiju sliku s putovanja iako ste mu zavidni, objavili status ili okinuli sto selfija samo kako biste na jednoj fotografiji ispali savršeni?

Čini se kako nam društvene mreže stvaraju privide idile digitalnog svijeta u kojem se mnogi prikazuju u boljem svjetlu i drukčijima kako bi pridobili pozitivne reakcije okoline te tako postali prihvaćeniji. Najćešće se takvima želimo prikazati kada nemamo potporu stvarne okoline, no tako se lako pretvaramo u internetske lažljivce čiji stvarni život nije ni približan onom lažnom, digitalnom.

Tuđi "idealni" životi vode u depresiju

Prema jednoj anketi o učestalosti korištenja društvenih mreža provedenoj među 1800 ispitanika između 19 i 32 godine, čak je četvrtina imala indikator depresije, a on je bio očitiji kod onih koji duže i češće krate vrijeme na društvenim mrežama. Razlog tomu je jednostavan: promatrajući uzbudljive isavršene živote naših poznanika, osjećamo se manje vrijednima i nezadovoljnima svojim životima.

S druge strane, unutarnje nezadovoljstvo, zavist ili pak neslaganje s nečijom objavom ili fotografijom neće svatko imati hrabrosti izraziti javno. Lakše je nešto lajkati te tako biti dio mase. To dokazuje da mnogi ljudi ni u 21. stoljeću nisu spremni prihvatiti kritiku ili tuđe (različito) mišljenje, a sve to zbog težnje za savršenstvom bez mane.


Primjer je kad pojedinci željni popularnosti objavljuju neprimjerene fotografije, imajući na umu da će to izazvati gomilu različitih reakcija. Potom, kada dođe do različitih reakcija, ostavljaju samo one koje oni žele da drugi vide, one koje idu u njihovu korist, dok ostale lako i brzo "deleteaju".

Mehanizmi prijevara

Lako je zamisliti sljedeću situaciju: subota je navečer, vrijeme izlaska, ali ne i za vas jer ste primjerice u kazni. Da biste se osjećali bolje, odlučujete se spremiti, našminkati i potom kratiti vrijeme ispred ogledala s mobitelom u ruci. Odabirete najbolju od tisuću snimljenih fotografija, dodajete efekt i objavljujete je uz tekst "Spremna“ ili nabacite stihove najnovije cajke. Tako lažete poznanike o življenju savršenog života.

Ono što je tužno u ovoj cijeloj priči je što mnogi druge procjenjuju po utjecaju na društvenim mrežama. Nerijetko se nameće mišljenje da više vrijediš što si popularniji, a često su upravo oni, najpopularnije face, najnesretniji u svom velikom krugu internetskih "prijatelja". Njihov je život, baš kao i naš, pun uspona i padova, a nama, publici koja revno prati svaku novu objavu, prikazuju samo mali, uljepšani dio, sliku provučenu kroz sto filtera.

Daj da ti vidim mane

Zato je pametnije potražiti nekad izlaz iz lažnog digitalnog svijeta, predstavljati se onakvima kakvi jesmo, sa svim nesavršenostima i slabostima, te se usredotočiti na važne ljude i vrijednosti zbog kojih smo tu gdje jesmo.

S druge strane, uvijek će postojati ljudi čije ćemo objave s radošću čitati te oni koji će nas podupirati i prihvatiti sa svim našim nesavršenostima. To su valjda pravi "close friends".  wink

Iva Habek, 2.a

__________________________________________________________________

DOJDI OSMAŠ: Predstavili smo svoju školu na Zrinjevcu

UZ LJUBAZNOST I PRISTUPAČNOST DO NOVIH UČENIKA

Tradicionalna manifestacija 'Dojdi osmaš', na kojoj srednje škole Grada Zagreba predstavljaju svoje programe, održala se i ove godine. No, za razliku od prethodnih godina, kada je mjesto radnje bio središnji trg, ovoga puta su se događanja odvijala u parku Zrinjevac. Svoju školu i program koji nudi predstavljalo je oko osamdeset škola. Također, preko trideset škola predstavilo se i na pozornici nastupom svojih učenika. A znate kako se kaže­: kud svi, tud i mali Mujo, pa smo tako i mi nastupali i predstavljali našu XII. gimnaziju u najboljem mogućem izdanju.

Interes za gimnazije sve je manji

Mnoštvo informacija o nastavku svog obrazovanja budući srednjoškolci mogli su dobiti na ovoj manifestaciji. Mogu osobno reći da sam jako iznenađena odazivom učenika osmih razreda Grada Zagreba. Mnoštvo djece, zbunjenost svim tim izborom predstavljenim na štandovima, bilo je više nego lijepo vidjeti. Ipak, razočarana sam interesom učenika za gimnazije općenito, pa tako i našu. Koliko sam mogla čuti i koliko sam razgovarala s osmašima, sve je više onih koji gimnazije ne upisuju iz razloga što, kada maturiraju, nitko su i ništa ako ne upišu fakultet. Manji dio učenika ne upisuje gimnaziju zbog nedostatka bodova, ali to su rijetki.

Lijepa riječ zlata vrijedi

No kao što sam rekla, odaziv učenika na manifestaciji bio je stvarno iznenađujuć. Naši učenici, uključujući i mene, lijepim riječima i uvijek s osmijehom na licu pokušavali smo zainteresirati učenike da upišu baš našu XII. gimnaziju.

 

Doduše, nekima je išlo malo bolje, nekima gore, ali sve u svemu mogu samo pohvaliti angažiranost naših učenika. Pridobivali smo kandidate letcima i ponekim bombončićem. Da smo bili izvrsni promotori možda mi nećete povjerovati, ali ja imam mali dokaz. Naime, letci su bili zaplijenjeni dok smo rekli 'keks', a onda smo dijelili letke od prošle godine, a ubrzno nakon toga ostali i bez njih. Bili smo izvrsni? Jesmo.

Kapnula je jedna suzica

Trideset srednjih škola grada Zagreba svoje škole predstavljalo je i nastupima na pozornici. I naravno - tu smo i mi. Naš školski bend odradio je i više nego savršen posao. Pravo iznenađenje za publiku bio je naš nedavno intervjuirani beatboxer Tin Duvnjak koji je namamio gledatelje. No, kakva bi ja to bila novinarka da ne pohvalim i ostatak benda? Svi su savršeno odradili posao. Nastup me dirnuo, i to u tolikoj mjeri da sam se naježila i pustila koju suzu. Da, suzu. Naravno, radosnicu i  ponosnicu. Nije što su moji, ali najbolji su.

Magdalena Vrgoč, 2.d

_______________________________________________

NOĆ KNJIGE Desetak učenika posjetilo je književno događanje

Večer puna dobre književnosti

Izdavačka kuća Fraktura ove je godine za Noć knjige (22. travnja) organizirala čitanje svojih autora. Događanje se održalo u knjižnici Bogdana Ogrizovića, gdje su se osim naše profesorice Serdarević našli i pisci Ivan Jozić sa svojom knjigom "Muška svinja", Sonja Manojlović s najnovijom zbirkom poezije "Dobri za sve" te Goran Ferčec s trinaest eseja okupljenih pod nazivom "Priručnik za jučer".

Iako je već desetak puta predstavljala svoju knjigu pripovijedaka „Nema se što učiniti“ (pa čak i u našoj školi), profesorica Serdarević ovoga puta nije došla samo uz pratnju svojih prijatelja, već smo uz nju bili i mi, njezini učenici.

Čita se premalo

Odmah na početku večeri razgovaralo se o velikom problemu među današnjim ljudima. Čini se da čitamo premalo ili, što je još žalosnije, ne čitamo uopće. Na kraju večeri dobili smo od Frakturinog glavnog urednika Seida Serdarevića savjet da uvijek imamo knjigu uz sebe, čak i primjerice dok smo u tramvaju ili čekamo na red kod zubara.

Riječi kojima su se pisci te večeri igrali i stvarali nove ideje i emocije, oduševile su me. Kada bi pojedini pisac uzeo svoju knjigu i pročitao nekoliko redaka, osjećala sam se lagano, poletno. Svaku riječ koju su izgovorili mogla sam zamisliti: baš kao kada gledate more i slušate udaranje valova, ili se pak osjećate kao da sjedite ispred kamina i uživate uz zvuk pucketanja vatrice dok vani tiho pada snijeg.

Mala tajna

Prilikom večeri otkrili smo i jednu tajnu. Profesorica Serdarević trenutno radi na svojoj novoj knjizi. Možemo vam reći da se radi o romanu, da ne sumnjamo da će biti zanimljiv, ali ne znamo o čemu će biti riječ. Ono u što smo sigurni jest da smo jako ponosni na našu profesoricu te vjerujemo da će svaka njezina knjiga postići uspjeh poput prve, ako ne i veći.

Marjeta Čupić, 2.d

______________________________________

ISTRAŽILI SMO: Kako se maturanti pripremaju za savršenu svečanu večer

Odbojavanje do maturalne večeri

Jedna od glavnih tema među maturantima na školskim hodnicima svakako je maturalna večer. Svi tinejdžeri sanjaju o njoj, neki malo više, neki manje, ali složit ćemo se da je svima nama ona najposebnija i najvažnija večer u našem srednjoškolskom obrazovanju. Kako se maturanti pripremaju za nju, koliko je bitno izgledati najbolje i koliko su okupirani jednom večerom pojasnili su nam Marta i Dario, ovogodišnji maturanti. Također smo imali čast upitati za mišljenje profesionalnu vizažisticu Laru Vrgoč koja nam je iz prve ruke dala svoje mišljenje.

Djevojke se pripremaju duže

Sam početak pripreme za maturalnu večer kod mladića i djevojaka je različit. Kod djevojaka to uglavnom traje duže i kreće ranije. Marta je sa svojim pripremama krenula već početkom rujna, dok se Dario večerom počeo zamarati tek prije par mjeseci.

Među našim maturanticama važan je izbor između dugih i kratkih haljina. Uglavnom djevojke odabiru duže haljine iz razloga jer dugu haljinu mogu obući jednom ili dvaput u životu, a u kratkima su skoro svaki vikend. Kod mladića između odijela ili klasične košulje i hlača podijeljena su mišljenja. Ipak, iako nemaju neki preveliki izbor, Dario naglašava da su mladići sve više i više modno osvješteni.

  

Zbog haljina prekidaju se prijateljstva

Složit ćemo se svakako da se djevojke više zamaraju izgledom za maturalnu večeru, a nekad je to u tolikoj mjeri da se dugogodišnja prijateljstva zbog jedne haljine raspadaju. „U mom razredu curke su se već davno zaratile. Ne vidim razlog tomu. Pa i meni je najbolja prijateljica „ukrala“ boju haljine pa sam prešutjela!“rekla je Marta, koja je zbog prijateljstva odustala od najdraže boje haljine.

Važni savjeti svim djevojkama

 „U neko novije vrijeme, da tako kažem, sve se više vremena, a prije svega novca, daje za uljepšavanja kako za maturalne zabave tako i za slične proslave. Puno utjecaja ima dostupnost slika na brojnim portalima, internetom kruže toliko privlačne fotografije šminke da svaka djevojka poželi biti ista takva. U trenutku se lako zaboravi na svoj prirodni izgled, crte lica i karakteristike i ono što ona zapravo jest“, komentira nam vizažistica Lara Vrgoč.

„Po meni, svaka žena, svaka cura ima svoju prirodnu ljepotu. Nekom je dana u nekoj većoj mjeri, ali manje ili više svi smo ipak jako posebni. Cure bi trebale samo istaknuti već postojano. Kaže se: u manjem je više. Zemljani tonovi su uvijek lijepi i s njima se ne griješi. Naglasak na oči, naglasak na usne, sve u nekakvim mjerama da ne bismo bili ono sto stvarno nismo“, naglašava Lara.

Dečkima je jednostavnije

Dok djevojke troše silne novce na vizažiste i frizere, mladići to rade na malo drugačiji način. Naime, kako Dario kaže, mladići se ošišaju mjesec dana prije maturalne, pa kad im do maturalne opet kosa naraste, onda ju par dana prije opet podrežu i frizura bude najbolja. Mali trik za savršen izgled i oni su spremni!

Magdalena Vrgoč, 2.d

___________________________________________________

DEBATA: Rasprava koja je podijelila razred

„Cajke“ - ­ za ili protiv?

Turbofolk ili narodnjaci, glazbeni žanr danas najpoznatiji kao „cajke“ često je slušan u balkanskoj populaciji. Pjesme ponajviše s prostora Srbije proširile su se na susjede, pa tako i na Hrvatsku. Glazba je postala popularna među mladima, bilo studentima, srednjoškolcima, a čak i među osnovnoškolskim đacima.

U 2.e razredu na slobodnom satu hrtvatskog jezika odlučeno je da će se debatirati o danas aktualnoj temi. Izabrana je tema predložena od strane prof. Korane Serdarević ­ što je cijeli razred prihvatio.

Napetost se mogla rezati nožem

Dobar dio učenika u gimnaziji sluša cajke. Jednako tako, pretežno većina II.e odjela to sluša.Razred je stoga bio podijeljen na dvije strane: one koji su branili pozitivne čimbenike cajki i one koji su zastupali negativne. Na početku sata su se prokometirali i analizirali popularni stihovi iz pjesama "Crveni ruž na tvome vratu" i "Bela ciganka". Zatim je slijedilo izlaganje agrumenata svake strane.

"Ritam pjesama je dinamičan i jednostavno dok slušamo cajke, ne moramo razmišljati o tekstu i samo se možemo prepustiti melodiji da nas vodi. Neke balade govore o ljubavi i o slomljenim srcima te kako nam je kad smo potišteni. Ugodno nam ih je slušati. Također, cajke su danas pristupačnije jer je zabranjeno mlađima od osamnaest godina ulazak u mnoge klubove sa stranom glazbom. Na kraju krajeva, činjenica je da dobar dio nas ne zna engleski pa slušamo glazbu koja nam je razumljiva", bili su najjači argumenti strane "za cajke".

Strana "protiv" je također rekla svoje: "Cajke s vremenom postaju sve primitivnije i ne potiču na razmišljanje. Govore uglavnom o materijalnim i površinskim stvarima, motivi su uglavnom hedonističke prirode, tekstovi uvijek potiču i prikazuju predrasude i stereotipove. Spot neke pjesme više nije spot ako ne prikazuje golotinju i eksplicitni fizički kontakt. Sve u svemu, cajke su pale na toliko nisku razinu da više zapravo ni ne ulaze u krug konkretne glazbe."

Opravdani argumenti

Svakako, pozitivni agrumenti su držali vodu, ali negativni argumenti su također imali čvrste temelje iprotuargumente za sve izloženo. Tenzije su prevladavale atmosferom razreda, ali na svu sreću nije bilo nikakvih izravnih napada ili vrijeđanja te se rasprava nije opasno razvijala.

Bila je to na kraju krajeva samo prijateljska debata između kolega našeg razrednog odjela koja je pokazala kako mladi razmišljaju o glazbi koju vole.

Ema Gramnjak, 2.e

_________________________________________________________

PROMOCIJA KNJIGE Išli smo na predstavljanje prve knjige Ivana Jozića

"Muška svinja" koja obećava

Muška svinja - svi smo mi u životu naišli na bar jednu. Upravo je ta uvreda upućena pripadnicima muškog roda naziv prvijenca ambicioznog mladog autora Ivana Jozića, na čiju smo promociju otišli ovoga travnja. U krcatom zagrebačkom Vip clubu knjigu je predstavio njen urednik Roman Simić (Fraktura) i naša profesorica i spisateljica Korana Serdarević.

,,Muška svinja”je zbirka kratkih ljubavnih priča ili, kako ih Jozić još naziva, "Dvadeset očajno ljubavnih". Usprkos  imenu, u zbirci ljubav nije prikazana na očajan, već viđen način, već je prikazana kroz sve svoje stadije: od stanja potpune zaluđenosti i gubitka kontakta s ostatkom svijeta, do ludosti koje se zbog nje čine.

Unatoč mladosti i tek jednoj napisanoj knjizi, Jozić je ispreplićući motive ljubavi, strasti i požude s motivom ljubomore svoje likove doveo do stanja mahnite ljutnje te bijesa, a nerijetko i osjećaja  mržnje. Možda je upravo ta svježa dinamika koju je postigao, radeći odmak od tradicionalnih "kroz ružičaste naočale" ljubavnih priča, razlog zašto je privukao toliko mnoštvo ljudi na subotnje predstavljanje knjige, a sve to u vremenu kada su se na još popunjenijem Trgu čuli zvuci pjesama Gibonnija i Olivera Dragojevića. Time je dokazao da hrvatska knjiga živi te da ima svijetlu budućnost.

Svi smo mi svinje

Vidjevši naslov knjige, koji nas je prilično začudio, dalo se svašta naslutiti. Kad smo shvatile tematiku, očekivale smo još jednu iz niza već viđenih ljubavnih knjiga, no prevarile smo se. Već zbog prvih riječi urednika, simpatičnog Romana Simića, postale smo uvjerene da se ova zbirka izdvaja iz hrpe ljubavnih naslova. A zašto baš ljubavne priče? Po Simićevom mišljenju, o ljubavi se govori kada se želi biti ozbiljan. Još kad se tome doda Jozićeva doza humora, fantastike i nepredvidljivosti (jer ni sam autor nije ni sanjao da će pisati od ljubavi, kazao je), dobije se savršena knjiga zeznute tematike.

A odakle ime zbirci? Teško je bilo odabrati ime, kažu. "Muška svinja" predstavlja i muškarce i žene u suvremenom društvu, one ljude koji traže ljubav i one koje su je izgubili, a sve to kroz putovanje na koje autor, osim pripovjedača, vodi i nas, čitatelje.


Naša profesorica Serdarević istaknula je Jozićev sjajan stil rečenicom: "Potraga za ljubavlju lišena je patetike, stil je sjajan, rečenice su duhovite." Dodala je i da se radi o knjizi uz koju ćemo se smijati, a ne plakati, što smo zaključili i po pročitanom ulomku. Nimalo ne čude ovacije koje je dobio novi autor hrvatske kratke proze, kao i dugačak red za potpis.

Iva Habek i Danijela Mali, 2.a

____________________________________________________________

SPORT: U finalu SEHA Gazprom lige PPD Zagreb osvojio broncu

NA KAPTOLU ZVONO ZVONI, MI SMO BRONČANI!

Rukometaši Prvog plinarskog društva Zagreb osvojili su treće mjesto na Final Four turniru SEHA Gazprom lige, koji se od 1. do 3. travnja održavao u Varaždinu. Prvog dana završnog turnira, u petak 1.ožujka., Zagrebaši su bili poraženi u polufinalnom dvoboju s Vardarom. Sreća i iskustvo na strani protivničke ekipe donijeli su im pobjedu. No, Zagrebaši su i dalje ostali u igri za medalju te su u nedjelju 3. travnja dokazali da nisu za odbacit. Svladali su bjeloruski Meshkov Brest rezultatom 24:23 (13:14).

U varaždinskoj Areni tražilo se mjesto više. Pred prepunom Arenom, uz podršku navijača, igračima je sigurno bilo lakše igrati. Slobodno mogu reći da se ponovila atmosfera otprije godinu dana, kada nam je u goste u zagrebačku Arenu stigla velika Barcelona. Takvi trenutci se pamte dok si živ.

ZAGREB BEZ STEPANČIĆA, MESHKOV BEZ TROJICE OZLIJEĐENIH

U našoj igri svakako je nedostajao Luka Stepančić kojega od studenog, zbog ozlijede, nema na terenu, a od iduće sezone ni u Zagrebu. Naime, Luka je potpisao za PSG te od iduće sezone nosi njihov dres. Hendikepi za Meshkov su bile ozlijede Dzianisa Rutenke, Pavela Atmana i Alexandera Tioumentseva. Premda nisu imali na raspolaganju ponajbolje igrače, prvaci Bjelorusije nisu se u Arenu Varaždin došli predati već su od prve minute nagovijestili kako će dati sve od sebe ne bi li u Brest donijeli brončanu medalju.

Najbolji u pobjedničkim redovima bili su kapetan Zlatko Horvat sa osam i Luka Šebetić s pet pogodaka. Filip Ivić u prvom je poluvremenu upisao četiri obrane, dok je Ivan Stevanović u nastavku obranio osam udaraca. Kod bjeloruske ekipe najbolji je sa šest pogodaka bio Rastko Stojković, dok je Dainis Kristopans postigao jedan pogodak manje. Hrvat Ivan Pešić imao je deset obrana.

VESZPREM ZLATNI, VARDAR SREBRNI

Rukometaši mađarskog MVM Veszprema pobjednici su SEHA lige nakon što su u finalnom susretu u Varaždinu pobijedili Vardar 28:26. Veszprem su do pobjede predvodili Momir Ilić sa sedam, te Ivan Slišković i Laszlo Nagy sa po četiri gola. Kod Vardara najefikasniji su bili Luka Cindrić s pet, te Timur Dibirov i Aleks Dujšebajev sa po četiri gola. Igor Karačić je dodao dva gola. I ova finalna utakmica bila je i više nego spektakularna, a to su potvrdili i trnci koji su nas sve prošli na tribinama.

Magdalena Vrgoč, 2.d

_____________________________________________________________

PUTOPIS Jan je u sklopu projekta Comenius posjetio Dansku

Prisjećanje na pet dana bogatih prezentacijama i razgledavanjima

Krenuli smo vrlo rano. Već u pola sedam bili smo na zagrebačkom aerodromu. Mislili smo, roditelji i ja, da ćemo biti prvi, no osim Jana Marka, cijela ekipa se već okupila. Svi smo bili uzbuđeni, brzo smo govorili, a trenutak koji smo dugo čekali i naporno za njega radili, bližio se. Avion je konačno poletio prema Kopenhagenu, gdje smo presjeli za Aalborg. Sletjeli smo u 13:30 i uputili se prema mjestu gdje ćemo pokupiti prtljagu,i već smo vidjeli nešto novo. Policajac, nalik liku iz crtića, prišao je koferima s dva psa koji su njušili okolo da se ne bi nešto nepoželjno prenijelo u državu. Nakon preuzimanja zaputili smo se izvan zračne luke,prema još neistraženom prostoru zvanom Danska. Podijelili smo se u dva taksija i krenuli prema školi koja je bila ovogodišnji domaćin Comenius projekta, a to je Skanseveje Skole.

Ulazeći u zgradu, koja nam se činila prevelika da bi bila škola, upoznali smo naše domaćine koji su tada bili u 9.a razredu. Moj domaćin zove se Oliver Bach. Upoznao sam ga već preko Facebooka, no zanimljivije je uživo. Oni su imali tjelesni odgoj pa smo mi s ravnateljicom škole otišli u zbornicu, gdje nam je objasnila kako funkcionira danski školski sustav i slične stvari. U 14 sati završila je nastava, a mi smo se našli s domaćinima i krenuli prema kućama koje će biti naši domovi idućih pet dana.

Plaže, zoološki, danske večere...

Prvog dana nismo puno radili, upoznavao sam se sa svojim domaćinom na klasičan muški način: igrajući Fifu. Poslijepodne smo otišli do obližnjeg nogometnog kluba gdje Oliver trenira. Tamo sam se našao sa ostatkom ekipe i razmijenili smo prve dojmove. Nakon treninga i tuširanja otišli smo u zajednički obilazak Norresundbya i moram priznat da sam bio oduševljen.

Sljedeći dan, kao i svaki nadolazeći, probudio sam se rano i već u osam smo bili u velikoj dvorani gdje smo taj dan predstavili sve što smo radili na temu ovogodišnjeg projekta, a to je ekologija i energetska učinkovitost alternativnih izvora. Nakon prezentacija otišli smo u obilazak Aalborga, grada s druge strane rijeke. Kako nam je ostalo vremena, Oliver, ja i njegovi roditelji otišli smo na zapad Danske, na najposjećeniju ljetnu plažu. Po povratku smo posjetili zoološki vrt koji me se jako dojmio s obzirom da izgleda kao da je stvarna divljina. Večerali smo tzv. dansku večeru od dvije vrste krumpira i puno slanine.

Sport iznad svega

U srijedu su nas podijelili u grupe u kojima smo odgovarali na postavljena pitanja, a kasnije to i prezentirali. Taj dan je na televizije bio prijenos utakmice PSG i Barcelona, pa su svi došli kod nas gledati. To nam je bilo toliko zanimljivo da smo već i zaboravili kako smo tog dana posjetili vjetrenjače na sjeveru države, muzej Drugog svjetskog rata i Hanstholm, ribarski gradić gdje je prva uvedena hidroelektrana na moru. Četvrtak je donio manje posla, bar meni. Karlo i Mario su još trebali prezentirati naš proizvod, solarni kolektor napravljen isključivo od korištenih i recikliranih materijala, uz koji smo napravili kratki video o nastajanju proizvoda. Bio je hit – s obzirom na jačinu pljeska. Dan smo zaključili odlaskom u Skagen, najsjeverniji grad Danske, gdje se spajaju dva mora. Tog dana sam već bio umoran i zaspao sam kao beba.


Probudio sam se kao da nisam stoljećima spavao. Taj dan bili smo u Nordkraftu, sportskom centru gdje smo se zabavili kao nikada. Oliver i ja smo rano otišli da bih ja kupio suvenire i darove za obitelj. U 18 sati u školi je bio „farewell party“, gdje smo popričali sa svima, napravili pokoju glupost i pojeli najodvratniji sladoled na svijetu. Zaspao sam pod prisilom jer sam već u 4 trebao biti budan. Probudio sam se, obavio što sam morao, sjeo u auto i zajedno s Oliverom i njegovim ocem otišao na aerodrom. Tamo smo se svi zajedno slikali i pozdravili. Tek u 13:30 smo bili u Zagrebu, a meni se sve to sada čini kao da je bilo samo do Danske i natrag.

Jan Fabijan Tomičić

______________________________________________________________

EKSKLUZIVNO Naš učenik Tin Duvnjak o prolasku u polufinale Supertalenta

NAŠEM HRABROM BEATBOXERU SAMO JE NEBO GRANICA

Na Novoj TV započela je nova sezona popularnog showa Supertalent. Gledajući audiciju primijetili smo jedno poznato lice. Naime, učenik naše škole, trećaš Tin Duvnjak, žiri je oborio s nogu te briljirao na predaudiciji i samoj audiciji. Tin se bavi beatboxom, a njegov talent i nastupi ostavljaju nas otvorenih usta, ponajviše zato što sam Tin - ne čuje bez pomoći slušnog aparata. Kako se snašao u svijetu poznatih i kako je započela ljubav prema glazbi pojasnio nam je sam Tin.

NAGLUH SI, A BAVIŠ SE GLAZBOM?

Da. Želim pokazati djeci da se sve može kad se hoće. Da, ja sam nagluh i bavim se glazbom. Meni je glazba spasila život na neki način. Svi su mislili da ništa ne mogu, a gdje sam sad?! Nije lako, ali sve možeš ako dovoljno vjeruješ u to.

KAKO JE ZAPOČELA TVOJA GLAZBENA PRIČA?

Dok sam bio mali, nisam mogao ni sanjati da ću se baviti beatboxom i biti ono što sam sad. Sve je krenulo s imitiranjem. Kao dječak, stalno sam imitirao zvukove s televizije. U trećem razredu osnovne škole počeo sam se baviti beatboxom. U školu nam je došao jedan Francuz te nas je podučavao i učio kako biti bolji. U to vrijeme svi su se bavili time i to je bilo razdoblje koje je kod većine došlo i prošlo, a ja sam i dalje zapeo u tom svijetu.

KAKVI SU BILI SAMI POČETCI U TVOJOJ KARIJERI?

U početku, prvih par godina, stvarno sam bio loš. Roditelji su mi govorili da je super, da sam odličan, ali ja sam i sam znao da to nije to. Dosta sam vježbao i snimao se i preslušavao te snimke i nisam bio zadovoljan. Ipak, stalno sam vježbao i trudio se i to me je dovelo ovdje gdje sam sad.

ZAŠTO PRIJAVA NA SUPERTALENT?

Super talent je došao sasvim slučajno. Uvijek sam imao mišljene da tamo odlaze ljudi koji se žele samo reklamirati. Sestra me nagovorila da se prijavim. Nakon mjesec dana dobio sam poziv s nepoznatog broja da se nacrtam za tjedan dana na predaudiciji.

KAKVA SU DOSADAŠNJA ISKUSTVA?

Pa, kada sam došao tamo, doživio sam šok. Svijet poznatih, kamere, glavna si faca, sve to donosi neke svoje prednosti i mane. Iskustva su odlična. Svi su me nahvalili i nisam ni znao koliko sam dobar dok se nisam prijavio na ovaj show. Već se na pred audiciji znalo tko je među najboljima. Nisam ni sanjao da ću baš ja biti među njima. Kada sam prošao u polufinale, dobio sam svoja dva trenera i to je jedna od najboljih stvari koje su mi se dogodile.

ŠTO PLANIRAŠ DALJE?

Sada se samo trudim da budem što bolji, da budem najbolji. Sad kada su svi vidjeli što mogu, ne smijem ni njih, a ni sebe razočarati. Ne smijem sada pasti već se samo sve više i više uzdizati. Problem mi je u tome što me vremenski ograničavaju na tri minute. Smatram da ne mogu sve pokazati u te tri minute. U životu dalje se sigurno želim baviti glazbom i biti najbolji u njoj.

Magdalena Vrgoč, 2.d

______________________________________________________

ISTRAŽIVANJE Što mislimo o najosjetljivijoj temi za svakog tinejdžera

MLADI SVE RANIJE ULAZE U SPOLNE ODNOSE

Gdje god da se nalazimo: u školi, na kavi s prijateljima ili u društvu vlastite obitelji, svima nam je dobro poznato da su spolni odnosi često prava tabu tema. Probajte ju tu i tamo ubaciti u razgovor za vrijeme svečanog obiteljskog ručka ili pod nastavom, vjerojatno će vam biti upućeno par zbunjenih pogleda ili skrivenih osmijeha.

Strašno je da u 21. stoljeću, uz toliku okruženost  i utjecaj medija, neki ljudi na sami spomen seksa izvrću oči i ponašaju se kao da je to nešto vulgarno, prljavo i opsceno. Seks je svugdje oko nas, pokazuju ga u filmovima, video spotovima, spominju u tekstovima pjesama, i pravo je čudo da neki na to reagiraju kao da je najveća strahota na svijetu. Smatram da upravo takav primitivan odnos pojedinaca (osobito odraslih u razgovoru s djecom) prema nečemu što je zapravo vrlo prirodno i ljudski, uzrokuje sve raniji ulazak mladih u spolne odnose. Uvijek je slađe i zanimljivije ono što je zabranjeno, a ako se o tome ne priča ili se priča premalo, onda je zanimljivo i istražiti što je to toliko tajnovito i zanimljivo da se toliko skriva.

Hrvati ulaze u odnose ranije od prosjeka

Puno mladih prvi put u spolne odnose ulazi zbog pritiska okoline (npr.cure zbog dečka, dečki zbog prijatelja), a ako je to rano, veća je šansa da će promijeniti više partnera. Na kraju ispada da niste zapravo spavali samo sa svojim partnerom, već i s onolikim brojem partnera koje je vaš partner promijenio. Prema najnovijim istraživanjima koje je provedeno na 44 zemlje svijeta, ukupan je prosjek prvog ulaženja u spolne odnose 18 godina i 4 mjeseca. Mi Hrvati se uvijek žurimo kad ne treba, a tako ni ovdje nismo zakazali pa je naš prosjek ulaženja u spolne odnose 17 godina i tri mjeseca. Ipak, najveći broj hrvatskih tinejdžera prvi seksualni odnos ima već sa 16 godina.

Opasnosti zbog neznanja i neodgovornosti

Ulazak u spolne odnose ne bi bio toliko problematičan kada bi se mladi ponašali zrelo i odgovorno, prvenstveno prema sebi, a onda naravno i prema svom partneru. Istraživanje je pokazalo da svaki peti hrvatski tinejdžer prakticira nezaštićen seks, što može dovesti do trudnoće, ali i biti vrlo opasno s obzirom na razne spolno prenosive bolesti. Veliku opasnost, osobito za djevojke, predstavlja humani papiloma virus (HPV) s kojim je u Hrvatskoj  zaraženo 80 posto seksualno aktivnih ljudi, od kojih 30 posto otpada na mlade! Što se tiče svjetskog prosjeka, procjenjuje se da u Europi svakih 18, a u svijetu svake 2 minute jedna žena umre od raka grlića maternice. Ni muškarci tu nisu ostali pošteđeni, kod njih najveću opasnost predstavljaju bolesti poput sifilisa i gonoreje.

Vratit ću se časak na neplaniranu trudnoću.

Na Facebooku, blogovima i forumima često se možemo susresti s dirljivim pričama mladih djevojaka koje su postale majke s 15 ili 16 godina. One pričaju kako je divno imati dijete i kako su se krasno osjećale kada su ga primile u naručje. Iskreno im vjerujem i ne osuđujem ih, jer tako se nešto može dogoditi bilo kome. Ipak, ne vjerujem da netko od 15 ili 16 godina ZAISTA želi dijete. Može se reći da si tek počela živjeti, donositi odluke, mama ti još uvijek pere odjeću i kuha ručak, a sada ti to moraš raditi, ne samo za sebe, nego i za bebu koja ionako zahtijeva cjelodnevnu brigu. Pritom trebaš završiti i školu, jer ne možeš očekivati da će dijete živjeti samo od tvoje ljubavi.

Čemu žurba?

Za puno mladih ljudi prvi seks je neugodno iskustvo. Razlog je žurba koju uporno naglašavam kroz cijeli članak. Žuriš, pa na kraju završiš s nekom osobom za koju brzo shvatiš da uopće nije bila vrijedna toga. Zvuči kao klišej, ali je prečesto istina. Koliko se samo ljudi s nelagodom sjeti svog prvog puta? Seks je nešto što bi trebalo biti lijepo iskustvo prave ljubavi, a ne nešto što radimo sa svima, bilo gdje i u bilo koje doba, bez ikakvih kriterija, zar ne? Dok čitaju ovaj članak, mnogi sad misle: ma ova priča gluposti. Naravno, ne mislim da se svi trebamo zarediti i biti nevini, ali ipak smatram da na neke stvari treba pričekati. Život možda i jest kratak, ali sve ima svoje vrijeme. Ako ni ovim člankom niste potaknuti da usporite. možda da se prisjetite one poznate "strpljen- spašen" i razmislite što sve možete spasiti strpljenjem. Stalno i uvijek razmišljajte svojom glavom, jer život nije trka, već putovanje u kojem treba uživati u svakom koraku.

Danijela Mali, 2.a

________________________________________________________________

KOMENTAR Sapunica koju prate učenici, njihovi roditelji, a i poneki profesori

TUĐI ŽIVOT U XII. GIMNAZIJI

O čemu to učenici svih razreda XII. gimnazije svakodnevno iznova bez manjka žara razgovaraju? Netko bi rekao o testovima ili pak profesorima, ili samo prevrću novosti.


Odgovor nije ni jedno od ponuđenoga. Učenici prepričavaju radnju turske serije "Tuđi život". Uvijek je zanimljivo čuti poneku novu Hazalinu spletku, ljubavne iskrice između Đihana i Gulseren, a voli se pričati i o mladom zgodnom glumcu Ozanu.

Na pitanje zašto je sapunica forma koju ljudi prate iako znaju kako će završiti dobili smo različite odgovore. Jedni se nadaju da će možda kraj biti drugačiji nego inače,nekolicini je jednostavno zanimljiva radnja, dok ima onih kojima je dosadno pa pogledaju par epizoda.

U čemu je takna popularnosti?
Primijetila sam da je serija puno gledanija od dosadašnjih turskih serija pa sam pitala nekolicinu učenika mogu li pretpostaviti razlog. Par učenica je odgovorilo da seriju prate isključivo zbog Ozana. Druga grupa učenika rekla je da su ih mame i bake navukle na seriju, a ima i učenika koji smatraju da ih to opušta jer u tih sat vremna ne misle ni o čemu drugome. Velika je mogućnost da su temelje za veliku gledanost postavile prijašnje turkse serije, popust "Sulejmana veličanstvenog" u kojemu je Hurem uvijek pripremala uzbudljive spletke baš kao Hazal, a postoji i sličnost u izgledu dviju tuskih glumica. Gledanost serije "Tuđi život" od strane muške populacije je veća otkada se pojavljuje turski glumac nama poznat pod imenom Ali Kliješta iz također popularne turske serije "Ezel".
Što seriju čini gledanijom od ostalih,ne možemo sa sigurnosću reći, ali sigurna sam da svi nestrpljivo iščekuju rasplet izuzetno napete i uzbudljive serije.

Marjeta Čupić, 2.d

________________________________________________________________

MUZEJ TORTURE Znanje iz povijesti obogatili smo strašnim iskustvom

PRILIKA ZA ISPROBAVANJE STOLCA ZA MUČENJE, NIRNBERŠKE DJEVICE ILI MASKE SRAMA

Tortura ili mučenje - pojam je to za kojeg smo svi čuli ,ako nigdje drugdje, barem na satu povijesti. Tako su nam poznati razni oblici torture koji su se primjenjivali u najranijim civilizacijama, a ponajviše u srednjem vijeku kada su bili kažnjavani heretici. tj neprijatelji Crkve. Učeći o tim strašnim činovima iz udžbenika,ne možemo si predočiti kako je to u stvarnosti izgledalo.

Upravo iz tog razloga, kako bi nam zorno prikazao povijest i metode mučenja, ali nas i osvjestio o sveprisutnom nasilju, otvoren je prvi hrvatski Muzej torture kojega smo mi, članovi izborne nastave iz geografije i povijesti, zajedno s našim profesoricama  Snježanom Lisjak i Mirelom Kovačević posjetili 16.ožujka.

Tko želi na stolac za mučenje?

"Tortureum" je muzej torture koji posjetiteljima nudi pogled na jedinstvenu zbirku naprava za mučenje i egzekuciju od antike pa do danas. Muzej broji više od 70 naprava i eksponata i sama pomisao na njih tjera strah u kosti. Neki od izložaka koje smo mogli vidjeti, pa čak i isprobati, vjerojatno su najpoznatija metoda mučenja tj. giljotina, vjerna repliku iz 1792.g, zatim pendulum, tj. sjekira koja se svakim zamahom spuštala sve niže, ili rastezalo koji je najstariji oblik mučenja. Tu su i brnjica,vilica za heretike, maska srama i krotiteljica lajavica, koja je služila za kažnjavanje onih kojih su između ostalog i ogovarali.

Ono što smatram najokrutnijim je stolac za mučenje na kojem se nalaze metalni šipci te na kojega bi krvnik bio posjednut.Tu je i Judina kolijevka s piramidalno oblikovanim gornjim dijelom te bi ga tako posjeli ispruženih nogu. Najgore je to što jadan čovjek ne bi preminuo odmah, nego bi se mučio satima, ako ne i više.

Mnogo je tu još mučnih sprava no i ove su dovoljno mučne i nije potrebno dalje nabrajati. Najviše me se dojmilo što smo ulaskom u muzej uronili u polutminu okupanu glazbom kao iz horor filmova te smo tako imali priliku doživjeti atmosferu nelagode. Cijeli muzej je zamišljen kao interaktivan te smo na ulasku dobili tablete koji su nam bili svojevrsni vodiči te nam pružali informacije o pojedinim napravama. Sve je to nadopunjeno slikama i video zapisima kojima se rekonstruira mučenje. Time muzej dokazuje da je suvremeni muzej 21.stoljeća.

Najstrašnija i najzanimljivija atrakcija muzeja je Tamnica,malena i pothlađena prostorija u kojoj  minutu možemo provesti kao zatvorenik čekajući neizvjesnu budućnost.

Tortura svuda oko nas

Taman kad smo izašli iz te male jezive prostorije i pomislili:"Hvala Bogu što nismo živjeli u to mračno doba", na ekranu smo ugledali kratak, ali poučan video koji me kasnije potjerao na razmišljanje. Ako ste mislili da mučenja više nema kao prije, u krivu ste. Nasilje je svuda oko nas: u školama, na poslu. Sjetite se samo terorista i napada, ratova, izgladnjele djece. Sve to prikazuje taj surov video na čijem se kraju postavlja pitanje zaslužuje li čovječanstvo preživjeti. Nakon ovoga posjeta više nisam sigurna u odgovor. Muzej tortura zasigurno je dosad neviđeno iskustvo za sva osjetila u kojem imamo prilike zaroniti u zgražavajuć svijet mučenja,a na taj način se osvijestiti o vidljivoj i nevidljivoj torturi oko nas s ciljem da to jednoga dana prestane i postane dio povijesti nekog drugog muzeja tortura.

Iva Habek, 2.a

___________________________________

IZLOŽBA NA HODNICIMA  Edukativni plakati „Hrvatska iz zraka

Fotografije od kojih zastaje dah

Klub za ekspedicionizam i kulturu (KEK) pripremio je vrhunski edukativni sadržaj u srednjim školama – izložbu edukativnih plakata “Hrvatska iz zraka”. Izložba je sastavljena od 30 fotografija  koje  na inovativan način prikazuju prirodne ljepote naše domovine. Kao što smo mogli i primijetiti na našim hodnicima, naglasak je na fotografijama koje prikazuju bio-raznolikost Hrvatske, te zaštićenu  materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu.

Edukativni tekstovi pisani su za poznati i ugledni časopis National Geographic, na  način s ciljem da zainteresiraju nas učenike. Unošenjem kreativnosti tj. plakata u nastavu, učenike se potiče na smisleno, odnosno učenje sa razumijevanjem. 

„Faca“ u potpisu

Uz opise slika svi smo primijetili ime Davora Rostuhara. Tko je ta faca? Poznati putopisac je autor fotografija i predsjednik KEK-a, koji si je odredio za zadaću da u 60 srednjih škola održi predavanje o projektu i njegovom nastajanju te o nužnosti zaštite prirodne i kulturne baštine. Također će objasniti ulogu koju originalni, kreativni umjetnički projekti igraju u postizanju tog cilja.

Čuvajmo Lijepu našu

Nakon razgledavanja plakata sve nas je sigurno začudila ljepota Hrvatske. Često ne obraćamo pažnju na okoliš i prirodu te zaboravljamo koliko je naša domovina prekrasna i stoga je moramo dobro čuvati i cijeniti. „Budući da je održivi razvoj cilj svake zemlje, pa tako i Hrvatske, bitno je mladim generacijama ukazati na to da razvoj neke zemlje podrazumijeva obziran odnos prema kulturnoj baštini, njezino puno uvažavanje i očuvanje“, naglašava Rostuhar.

Naša škola će povodom izložbe organizirati kviz među učenicima, a nešto se šuška da su lijepe nagrade za one učenike s najviše znanja.

Magdalena Vrgoč, 2.d

___________________________________

ESEJ Najbolji raspravljački esej na zadanu temu

          "O lijepa, o draga, o slatka slobodo!"

         Sloboda – nešto što svi želimo i za čime svi žudimo. Slobodu bismo nazvali mogućnošću biranja koju bi svatko htio imati. Kroz stoljeća su ljudi mnogošto smatrali vrijednim: kotač, broncu, pismo, zlato, čelik, književnost, glazbu, naftu i slično, no nikada ništa nije imalo tako visoku cijenu kao sloboda. Ništa nije toliko vrijedilo ljudima nego da ne budu nikome podređeni, da nikome ne služe i da budu sami svoji gospodari. Baš zato jer im je bilo besmisleno da budu tuđi sluge ako su mogli biti svoji gospodari.

         U samim čovjekovim počecima nije bilo toliko teško shvatiti pojam slobode. Tada je vrijedilo – ili si slobodan, ili si mrtav. I to je to. Nije bilo nikakvih društvenih okova da ga sputavaju, nego mu je društvo kao zajednica moglo biti samo od koristi. Zatim se naglo obezvrijedio ljudski život. Bijahu iskorištavani kao potrošna roba, kao nešto čega uvijek ima, uvijek je bilo i uvijek biti će i što, prema tome, ne treba cijeniti. To je započelo stvaranjem naroda iz plemena i njihovih područja čije su nesuglasice uzrokovale ratove, gdje je uvijek bilo porobljenih čija je čast bila oduzeta i za koje pobjednici nisu smatrali da imaju ikakva ina prava osim služiti gospodaru. Danas smo naizgled svi slobodni, no nema veće naivčine od čovjeka koji misli da je posve slobodan. Neka granica mora postojati, u krajnjem slučaju tjelesne mogućnosti, a da ne spominjemo i uljuđenost, zakon, društvo, ustroj... sveobuhvatno nazvanu uljudbina. Vara nas se time što nam se, doduše, ne stavljaju lanci na ruke i noge, jer su izdajice ljudskog roda odavno našle alternativniju opciju koja je rijetko kome strana i nepoznata. A to su mediji. Mediji su naši okovi koje si, nažalost i u nevjerici, sami stavljamo pod utjecajem društva ne shvaćajući da svaki put, kada uključimo televizijski program, on programira našu svijest, jer nije besciljno nazvan "program". Kome televizija ne godi, tu su društvene mreže! Na početku poistovjećivanje slučajnih podudarnosti s tuđim mišljenjima i interesima, a kasnije – programiranje! Svatko tko je bio glinena skulptura za sebe, jedinstvena i posebna, sada je cigla, obična cigletina kao i sve druge kojima je ispran mozak. Sve s ciljem da nas se ukroti. Današnjim neprestanim trovanjem misli i logike postajemo kompjuterizirani, nesposobni, debili i ovce koje ne mogu drukčije nego da ih netko ošine bičem  i pokaže im kamo da idu. Kreditima i dugovima postajemo gori od robova, jer je rob ipak mogao misliti. Ispranih mozgova i praznih džepova, pitanje je kako preživjeti? Kojim putem krenuti? I za što se boriti, ako to nije nije naš izbor, nego razmišljanje koje nam je društvo nametnulo?

          Nakon svega,  postaje nam jasno da su naši preci, koliko god više od nas strahovali za osobnu slobodu i kruh svagdašnji, bili slobodniji od nas. Za slobodu su se životi polagali i trošili poput pšeničnog zrnja u žrvnju – trebalo je puno njih da se ostvari san, da nastane to brašno – da nastane ta sloboda. Gundulić je junačkom desnicom u jeku ponosa i dike grada svoga zapisao stihove "O lijepa, o draga, o slatka slobodo!". I ako već ne za našeg Gundulića, onda već za vlastiti narod, nećemo biti robovi i izboriti ćemo se za slobodno mišljenje i slobodna djela. Izborit ćemo se za slobodu!                                                                          

Petar Krešimir Barun, 2.a

________________________________

KOMENTAR: Znaju li mladi išta o stanju u hrvatskoj politici?

MORAMO SE INFORMIRATI, BUDUĆNOST JE NAŠA

,,Svijet ostaje na mladima” stara je izreka s kojom će se mnogi stariji složiti i danas. S obzirom na to da smo proteklih mjeseci u medijima često slušali o političkim događajima u Hrvatskoj te o sastavljanju nove Vlade, odlučila sam istražiti koliko su srednjoškolci upoznati s politikom države u kojoj žive ali i brojnim drugim ,,ozbiljnim” temama svijeta koji nas okružuje.

Maturanti ne znaju ni ime premijera

Ne treba puno gledati oko sebe da bi se došlo do zaključka kako mlade, posebno srednjoškolce, politika i općenito stanje u Lijepoj našoj ne zanima, unatoč tome što imamo prilike doći do informacija za manje od minute. S tom poražavajućom činjenicom jednoglasno su se složili svi članovi moje obitelji. Stoga ne čudi što maturanti recimo ne znaju tko je aktualni premijer ili koja je aktualna koalicija. To je zabrinjavajuće, jer dokazuje da maturanti iz škole izlaze potpuno zbunjeni i neinformirani o društvu u koje ulaze.

Tu dolazi do velikih problema jer taj isti osamnaestogodišnjak ima pravo dati svoj glas na izborima i tako odlučivati o svojoj, i našoj, budućnosti. Postavlja se pitanje kako će on tako neinformiran, s možda potpuno neutemeljenim stavovima, biti spreman prosuditi koga želi na vlasti? Upravo zbog tog razloga mnogi će mladi savjet potražiti od starijih i iskusnijih, najčešće kod roditelja, dok drugi vjerojatno neće ni pristupiti glasanju jer smatraju da to nema svrhe, što je možda donekle i istina. Ipak, takvim načinom razmišljanja ne možemo očekivati nikakve promjene.

Uvijek u krugu naših roditelja

Tako će taj osamnaestogodišnjak zatražiti savjet svojih roditelja i glasati primjerice za stranku za koju su ti isti roditelji glasali već triput. Tako ćemo možda ispasti lakovjerni jer ne mislimo svojom glavom o tome što očekujemo od budućnosti. Upravo zato i upravo tako, ponavljat će se uvijek ista priča. Opet će se puno toga obećavati, a malo ispunjavati, i odluke starijih dovest će prije nego mislimo upravo nas mlade u depresivni, beskrajni red na burzi.

Potrebne su nam promjene. Ne želim da mi život bude svakodnevna borba u kojoj neću biti sigurna hoću li sljedeći mjesec primiti plaću te si osigurati normalan početak „odraslog“ života.

Mladi mladima

Dolazimo do pitanja za kakvu se politiku onda opredjeljuju mladi, nešto stariji od nas, i koje je njihovo viđenje političke situacije. Rezultati jedne ankete govore da se uz HDZ i SDP opredjeljuju za ORAH ili Živi zid.

Potvrđeno je da je glasanje za HDZ ili SDP najčešće obiteljski izbor, kao što sam i spomenula. Birači novijih stranaka smatraju da će upravo one donijeti promjenu i napredak, iako možda nemaju jasno razrađen plan. Smatraju da je prednost novih stranaka njihova želja da se pobrinu za svježe ciljeve te gospodarstvo i ekologiju. Novije stranke vjerojatno dobivaju glasove i jer mladi smatraju da se mladima treba dati prilika da učine ispravne stvari.

Ništa ne vrijedi ako smo mi, mladi i sposobni članovi društva, pasivni. Najvažnije je imati svoj vlastiti stav, o čemu god se radilo. Jedino na taj način, svojim idejama i stavovima možemo ovu zemlju učiniti boljim mjestom za život. Zato je bitno politički i društveno se obrazovati, informirati i pokazivati zanimanje. Na kraju krajeva, budućnost pripada nama.

Iva Habek, 2.a

___________________________________________________

IZBORNA IZ BIOLOGIJE:  Djelomično uspjela nastava van škole

BIOLOZI PRED ZATVORENIM VRATIMA

Prvoga dana ožujka izborna nastava iz biologije je napokon napustila zidove škole i posjetila zagrebački Botanički vrt i Odsjek za mikrobiologiju na PMF-u.  Išli smo tramvajem i jer se nas pola ne snalazi dobro po Zagrebu i sva sreća da su među nama bili oni rijetki koji ipak dobro poznaju grad, pa se nismo izgubili. Dogovoreno vrijeme nalaženja s  profesoricom Veček- Šimunović bilo je u 12.20, a mi, točni kao i uvijek, nismo došli ni minutu kasnije. Na Odsjeku za mikrobiologiju prof. Dijana Škorić pokazala nam je sve instrumente i aparate kojima se koriste u istraživanjima. Bilo je zanimljivo upoznati se s radom u praksi. Možda baš netko od nas u budućnosti bude vodio drugaše po labaratorijima i pričao im o gljivicama i virusima.

U Botanički vrt nažalost nismo ni ušli, ostali smo pred zatvorenim vratima. Bili smo malo razočarani, ali nema toga što jedan dobar, zdrav obrok iz McDonaldsa ne može popraviti!

Danijela Mali, 2.a

_______________________________________________

MALA ŠKOLA ASTRONOMIJE: Izlet u Novi Dol

PREKRIVENI ŠLJOKICAMA NA PUTU DO ZVIJEZDA

Desetero učenika naše gimnazije koji su na kraju prošle školske godine izabrali za izborni predmet astronomiju, išli su s profesorom fizike i astronomije Ivanom Gverićem i profesoricom Višnjom Srdelić na izlet u malo prekrasno mjestašce Slani Dol blizu Samobora.

Nakon što smo se smjestili u svojim sobama, započela je radionica. Nisam sigurna koliko je trajala, ali znam da smo svi bili prekriveni ljepilom, šljokicama i temperama – osjećala sam se kao u prvom razredu, ali  bilo je zabavno.

Nakon ručka imali smo nekoliko sati slobodnog vremena stoga smo odlučili malo prošetati po Slanom Dolu. Samo su oni najhrabriji otišli prošetati po šumi. Nakon večere promatrali smo zvijezde i tražili različita zviježđa. Nakon toga smo se družili i, kada sam pogledala na sat i shvatila da je već jako kasno, učinilo mi se da je dan prošao brže nego što sam to očekivala.

Ujutro nas je profesor probudio i rekao nam da se moramo spremiti jako brzo jer je doručak za jedno dvadeset minuta. Svi smo se usplahirili, a on se potom ispravio, rekavši da imamo sat i dvadeset minuta da se spremimo. Taj je dan nalikovao prvome.

Bilo je zabavno i stvarno smo se dobro proveli. Shvatila sam da uopće nije cilj da odemo na neku super poznatu destinaciju što dalje od kuće kako bismo se dobro zabavili. Dok god smo u društvu  prijatelja i dok nam je zabavno, provest ćemo se super bez obzira na to gdje smo. Ako usput možeš naučiti nešto novo, tim bolje.

Petra Krpan, 2.a

__________________________________________

ANKETA Kojeg profesora najviše vole drugaši?

NAJTOPLIJI SMIJEŠAK IMA NAJPOPULARNIJA „PROFA“

Naša škola ima puno profesora. Zapitate li se nekad koji najbolje prolazi među učenicima? Mi svakako jesmo, te smo odlučili napraviti malu anketu kako bismo konačno saznali odgovor na to pitanje. Kraljica škole po vašim glasovima je definitivno profesorica povijesti i geografije Snježana Lisjak. Kada smo vas pitali zašto, odgovor je bio vrlo jednostavan:"Zbog njenog smisla za humor, uvijek je nasmiješena." Odmah iza nje je profesorica hrvatskog jezika Korana Serdarević za koju ste rekli da je definitivno nastavnica koja najviše radi sa svojim učenicima, te da je vrlo topla i pristupačna. Profesoricu vjeronauka Mirelu Mikec vole apsolutno svi. Razlog leži u njenoj opuštenosti i spremnosti na šalu, ali i ozbiljnosti kada je potrebno. I kao šlag na kraju tu je profesor fizike Ivan Gverić za kojeg je jedan učenik rekao jednostavno: "Ma Gverić je kralj!"

Što sve čini dobrog profesora?

Prema internetu, profesori su osobe koje se bave predavanjem određenog predmeta u osnovnoj ili srednjoj školi, na fakultetu ili na akademiji. Ipak, nekako mi se čini da su oni više od toga. Umjesto uloge naših obrazovatelja, tu su i kao naši odgajatelji – uče nas moralnim vrijednostima i kulturnom ponašanju. „Učite od vještih; onaj koji sam sebe uči, ima budalu za učitelja“, izreka je koju nije potrebno komentirati jer nam uistinu govori kako stvari stoje. Koliko ste puta čuli od roditelja ili starijih osoba: "Slušaj i poštuj profesora"? Uvjerena sam kako vas većina to i čini, ali ipak svi smo mi samo ljudi i nije moguće voljeti sve jednako, pa tako ni profesore. I nije neka zagonetka zašto nam je neki profesor draži. Razlozi su različiti, od toga koliko nam je drag predmet koji predaje, do profesorovog karaktera koji nam se sviđa ili nam nešto kod njega smeta. Možda je stvar i u tome koliko nam dobro ide predmet kojeg određeni profesor predaje.

Sjetimo li se rezultata naše ankete i objašnjenja koja su nam učenici dali, možemo zaključiti da učenici najviše vole ravnotežu humora i ozbiljnosti koju ova četiri profesora uistinu imaju.

Danijela Mali, 2.a

_______________________________________________

INTERVJU: Omiljena profesorica Lisjak o svojoj skrivenoj strasti

LISJAK: "Najdraži su mi povijesni filmovi!"

Svatko od nas ponekad voli upaliti TV i pogledati neki dobar film. Neki ih vole više, neki manje, a neki ipak preferiraju knjige. No, zanemarimo sad njih. Postoje ljudi koji jednostavno obožavaju filmove, kojima filmovi postaju voljeni hobi. Jedna od tih osoba je i naša draga porfesorica povijesti i geografije, prof. Snježana Lisjak.

Kada je započela vaša ljubav prema filmovima?

Započelo je u srednjoj školi. Kako sam prolazila kroz gradivo, tako sam pregledavala i neke filmove vezane za temu, uvijek sam nalazila nešto zanimljivo, nešto što mi je bilo primjenjivo. Gradivo koje sam učila tražila sam u filmovima, a tamo je to naravno obrađeno s dodatnom kreativnosti i dobrom glumom.

Koji vam je najdraži žanr?

Romantične komedije te filmovi s ratnom i povijesnom tematikom, naravno.

Koji su vaši najdraži filmovi?

Od onih doista starijih najdraži mi je Prohujalo s vihorom. Od povijesnih su mi sjajni Gladijator i Troja. Ratne filmove koje vrijedi spomenuti su Pad crnog jastreba i Napad na Pearl Harbor. I definitivno bih htjela dodati još neke odlično obrađene filmove poput Krvavi dijamant, Trinaest dana i Ples s vukovima.

Kakav biste film smatrali "bezvremenskim klasikom"?

To bi svakako trebao biti film koji obrađuje tematiku koja se provlači bez obzira na neka određena vremenska razdoblja, neke teme koje su aktualne već desetljećima, ili nešto što nas poučava i podsjeća kako je bilo prije, film koji obrađuje određene socijalne tematike i pitanja, poput npr. siromaštva.

Koji film ispunjava sve te uvjete?

Voljela bih navesti Hrabro srce. To je doista jedna prekrasna povijesna drama koju svatko treba pogledati. Mel Gibson je u filmu pokazao izuzetne sposobnosti i svestranost. Pokazao se kao scenarist, producent, režiser, redatelj i, također, ima glavnu ulogu. Dobio je sedam ili osam Oscara, što je impresivno. A da bi se napravio tako dobar film, morali su se upoznati s tematikom, proučili su to razdoblje, proveli razna istraživanja, prikupili su stručnjake i konzultirali se s njima.

Što kažete na kinematografiju prije i sada?

Pa svakako da tu prednjači američka kinematografija i njihova filmska industrija. Doista se vidi veliki napredak, bilo u tehnologiji, tehnici rada, uloženom novcu i vremenu. Oni su stvorili jednu zasebnu filmsku kulturu po tom pitanju, pogledajte samo taj Hollywood. Također možemo navesti i Bollywood u Indiji. U Sjedinjenim Državama je kinematografska razvijenost i razvoj prioritet, jer se filmom prenose razno razne ideje, poruke i misli. Tu svakako zamjeram Hrvatskoj jer smatram da država ne ulaže dovoljno u razvoj naše već male, vlastite filmske industrije.

Što mislite o činjenici da je Leonardo Di Caprio konačno dobio Oscara?

Toliko je već godina prošlo, mislim da je stvarno bilo i vrijeme da ga dobije. Film Povratnik još nisam pogledala, ali sam čula koliko je bilo truda, vremena i živaca uloženo. Di Caprio je dao sve od sebe, sazrijevao je kroz svoje uloge kao glumac. Igrao je mnoge odlične uloge u mnogo sjajnih filmova kao što su Titanik, Čovjek sa željeznom maskom, Avijatičar, i Vuk s Wall Streeta. Stvarno je zaslužio svog vlastitog Oscara.

Ema Gramnjak, 2.e

_________________________________________________________

LIDRANO: Koja zagrebačka škola ima najbolje novine?

DVANATESTERAC ZA DRŽAVNO - PONOSNI NA NAŠ PRVIJENAC!

Posljednjeg dana smotre Lidrano učenici naše škole, u pratnji profesorice Korane Serdarević, prisustvovali su okruglom stolu učenika i voditelja srednjih škola za literarno, novinarsko i radijsko stvaralaštvo u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga. U skupini za školski list našem Dvanaestercu konkuriralo je još dvanaest srednjih škola Grada Zagreba. Lagala bih kad bi rekla da konkurencija nije bila ozbiljna, no nešto je u nama govorilo da imamo to državno u šaci.

Napetost u zraku

Već pri samom ulasku u školu neka napetost je visjela u zraku. Smjestili smo se u udobne crne stolice i iščekivali rezultate. Iz uvodne riječi novinara školskih novina Marijana Šimega postali smo svjesni da se među nama nalaze odlične kolege novinari s odličnim školskim listovima i da će nam biti vrlo teško proći dalje. Prosudbeno povjerenstvo odabralo je deset najboljih školskih listova koje šalju na još jedan „sud“ iz kojeg će se odabrati listovi koji će biti pozvani na državnu smotru. „Dalje ide Dvanaesterac, školski list XII. gimnazije!“ bile su riječi koje su mi donijele neopisiv ponos i sreću.

Osim nas, dalje su prošli i školski listovi Cener ( X.gimnazija „Ivan Supek“), Doping ( II.gimnazija), Labos (Prirodoslovna škola Vladimira Preloga), Palma (Tehnička škola Zagreb), Mi mladi (III.gimnazija), Šegrt (Elektrostrojarska obrtnička škola), Vranec (Gimnazija Lucijana Vranjanina), PPG-Times ( Prva privatna gimnazija) i ArhiGrad (Graditeljsko-tehnička škola).

Teška forma intervjua

Naš učenik Juraj Bobanović također je prisustvovao okruglom stolu u kategoriji za samostalne novinarske radove. Na samom početku kritika je pala na intervjue jer ih se najviše piše, a najteža su forma novinarskog teksta. Nažalost, Juraj nije prošao dalje, ali sigurno je kao i svi prisutni saznao dosta bitnih činjenica za pisanje novinarskog teksta koje će nam u budućnosti sigurno biti od koristi.

Što se tiče kritika na naš prvijenac, ovjerenstvo nam je dalo negativnu kritiku što nismo grafički uvijek dobro raspodijelili pojedini redak. Ipak, bili su zadovoljni našim listom te nas pohvalili jer ipak ovo je naš prvi broj školskog lista. Puna ponosa i sreće zagrlila sam svoju profesoricu i zaključila: „ Moj ponos ne bi bio ovoliki i naše novine ne bi bile ovdje gdje jesu da nije bilo Vas i Vašeg truda i zalaganja, moja draga profesorice. Hvala Vam!“

Magdalena Vrgoč, glavna urednica Dvanaesterca (2.d)

___________________________________________________

REFORMA ŠKOLSTVA: Je li dosadnoj lektiri odzvonio zadnji sat?

KNJIGE KOJE ĆE STVORITI LJUBITELJE ČITANJA

Već se predugo žalimo kako „Hrvati ne čitaju“,a to potvrđuje i poražavajući rezultati nedavnih istraživanja koji kazuju da prosječan Hrvat pročita jedva tri knjige godišnje. Tako se tako nalazimo na samom dnu svjetske ljestvice „čitateljskih nacija“.

Do istih bi rezultata vjerojatno došli ako bi to istraživanje proveli među mladima, primjerice među srednjoškolcima. Knjigoljupci su uvijek u manjini, vjerujem da je tako bilo i prije 20 godina. Ipak, sve nam nekako signalizira da ih danas ima sve manje i manje.

Nameće se pitanje zašto tako malo čitamo, iako je vrijeme provedeno uz knjigu najlakši način da barem nakratko zaboravimo na stvarnost i uronimo u neki drugi svijet.

Dosadna, nerazumljiva djela

Čini mi se da su suvremene tehnologije kojima kratimo vrijeme najveći krivac napuštanja čitanja. Ipak, iz vlastitog iskustva mogu reći da ipak nije sve tako crno jer mladi zaista vole čitati ono što ih zanima i s čime se mogu poistovjetiti. Problem je što ne čitamo ono što odrasli misle da bismo trebali čitati, jer školske lektire definitivno nisu ono s čime se možemo poistovjetiti. Postoje iznimke: recimo „Lovac u žitu“, knjiga koja je za mnoge bila najzanimljivija srednjoškolska lektira. Sa sigurnošću tvrdim da je to zato jer se radi o moderno napisanom romanu koji nudi pogled jednog tinejdžera. Problem ostalih lektirnih naslova je prvenstveno zastarjeli jezik koji nas čim otvorimo djelo odbija. Tu je još i sama činjenica da je to djelo obvezno te da jednostavno nemamo izbora reći da nas to jednostavno ne zanima. Jasno, znam da je potrebno pročitati neka važna djela koja su dio opće kulture bez obzira na njihovu arhaičnost, no koliko je takvih dosta?

Mnogim je piscima odzvonilo

Nasreću, takvim lektirama će uskoro odzvoniti. Bar tako tvrde u nedavno objavljenoj kurikularnoj reformi. Novim popisom lektire žele učenicima približiti čitanje i prilagoditi popis preporučene lektire dobi učenika kako bi djelo lakše razumjeli, a možda i zavoljeli. Naši će nastavnici s dugačkog popisa moći birati ona djela koja smatraju prikladnima, a izbaciti ona koja im ne pomažu u tumačenju gradiva, te će na kraju, ako sve pođe po planu, potaknuti učenike da više čitaju.

Naravno da su na popisu ostali važni autori, poput Držića ili Krleže, ali bi bili dodani i novi, suvremeni autori s nedavno objavljenim djelima, što je zaista zanimljivo.

Kao i za sve promjene, i za ove je potrebna prilagodba i jedini problem je možda što se neki nastavnici neće znati nositi s tom prevelikom slobodom izbora. Bude li tako, neki učenici neće dobivati kvalitetno znanje.

Poirot i Tolkienova trilogija

Ipak, mnogo je više pozitivnih strana ove promjene. Učenici će zasigurno doživjeti lektirne naslove kao nešto zanimljivo koji će ih privlačiti čitanju – za razliku od moje generacije.Više neće biti izgovora da netko nešto nije razumio ili da je djelo strašno dosadno.

Iako je popis preporučenih lektira veoma dugačak, svaki naslov je poseban na svoj način. Naslovi poput Poirota ,Gospodara prstenova ili Što je muškarac bez brkova, zasigurno će pronaći svoje čitatelje jer zadovoljavaju književni ukus današnje (mlade) većine. Iskreno,takve lektire bih ja željela komentirati na satu. Posebno bih naglasak stavila na  znanstveno- fantastične knjige koje jako popularne među mladima. Izabrala bih čak i svjetske bestselere prilagođene našoj dobi, pa i knjige koje su dobile svježu filmsku adaptaciju. Na taj bi način učenici sigurno bili potaknuti da urone u čarobni svijet knjiga i s nestrpljenjem čekaju sat lektire.

Iva Habek, 2.a

___________________________________________________________________

USUSRET OSCARIMA 2016.: Pogledali smo dva filma u utrci za prestižni kipić

"SOBA" - SREĆA U ZATOČENIŠTVU

Život u zatočeništvu čini se kao noćna mora,ali za Jacka i njegovu majku to je bila surova stvarnost. Ovo je film kojeg morate pogledati bez obzira kakve filmove volite.

„Soba“ je filmska drama Lennyja Abrahamsona utemeljena na istoimenom romanu spisateljice i scenaristkinje Emme Donoghue. Film nam prikazuje nezaboravljivu priču o petogodišnjem dječaku Jacku i njegovoj majci Joy koji usprkos tome što su zarobljeni između četiri zida, gdje im je jedini izvor svjetlosti krovni prozor, pokušavaju voditi normalan život.

Kako bi zaštitila svoga sina, Jacka majka uvjerava kako su oni i soba jedina stvarnost te kako sve ostalo postoji samo na televiziji. Za razliku od svoje majke, dječak se u sobi ne osjeća zarobljeno i ne gleda na nju kao prostoriju u kojoj je bio zatočen godinama, već ju prihvaća kao njegov dom i mjesto s bezbroj mogućnosti.

Kroz cijeli film pratimo razmišljanje petogodišnjeg dječaka i njegov pogled na svijet.U glavnim ulogama su Brie Larson kao majka te Jacob Tremblay kao Jack, koji su svojom izvanrednom i uvjerljivom glumom dočarali radnju, pokazujući tako pravu bit ovoga filma, a to jest neizmjerna ljubav, odanost i povezanost između majke i sina.

Mislim da je film vrlo dirljiv, ali opet na neki način i ohrabrujuć, daje nam nadu kakvu je i Joy vidjela u svome sinu. "Soba" ne govori samo o zatočeništvu, već i o oslobađanju od svojih strahova. Ovo je jedan od onih filmova poslije kojih shvatite koliko je zapravo malo potrebno da bismo smo bili sretni, te je definitivno vrijedan gledanja.

Antea Jolić, 2.A

 

"DANKINJA" - ZASLUŽENA NOMINACIJA ZA GLAVNOG GLUMCA

Film „Dankinja“ nevjerojatna je ljubavna priča nadahnuta životima umjetnica Lili Elbe i Gerde Weger. Mislim da je film vrlo dirljiv i ujedno delikatan. Delikatan je u načinu na koji obrađuje teške teme kao što su seksualnost i otkriće identiteta.

___________________________________________________________________


Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
E-dnevnici

PSIHOKUTIĆ

    

Školska liječnica

UPISI

Kalendar
« Ožujak 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
26 27 28 29 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31
1 2 3 4 5 6 7
Prikazani događaji

KORISNE POVEZNICE
Online sadržaji

Da bi se ulogirali na sljedeće sadržaje,
potrebno je imati aktivan

elektronički identitet: AAI@EduHr za
akademsku i istraživačku zajednicu, odnosno
HUSO korisnički račun za učenike,
nastavnike i profesore osnovnih i srednjih škola.

 


 


 


 

 

 

Flag Counter

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 19. 5. 2017.

Ukupno: 408624
CMS za škole logo
XII. gimnazija Zagreb / Gjure Prejca 2, HR-10000 Zagreb / gimnazija-dvanaesta-zg.skole.hr / ured@gimnazija-dvanaesta-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju